BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
TUZLANSKI KANTON
KANTONALNI SUD U TUZLI
Broj: 127 0 P 058447 24 Gž 2
Tuzla, 25.03.2025. godine
Kantonalni sud u Tuzli, u vijeću sastavljenom od sudija Verice Jović, kao predsjednika vijeća, Alme Mujčinović i Fahire Alić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.K., iz B., ..., koga zastupa punomoćnik Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, ulica Mejdan 35, protiv tuženog H.K., iz B., ..., koga zastupa punomoćnik Ševkija Šehić, advokat iz Živinica, ulica Maršala Tita broj 5, radi naknade štete, vrijednost spora 9.730,00 KM, odlučujući o žalbi tuženog, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Banovićima broj: 127 0 P 058447 23 P 2 od 15.07.2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 25.03.2025. godine, donio je slijedeću
P R E S U D U
Žalba se odbija i prvostepena presuda u stavu prvom izreke potvrđuje.
Tužitelj i tuženi se odbijaju sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.
O b r a z l o ž e n j e
Stavom prvim izreke prvostepene presude obavezan je tuženi da tužitelju naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 9.730,00 KM i to za: pretrpljene fizičke bolove 1.270,00 KM i pretrpljeni strah 960,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13.07.2015. godine, pa do isplate, te za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti 7.500,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.11.2021. godine, pa do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.750,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude, pa do isplate, sve u roku od 30 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom drugim izreke odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti za period od 13.07.2015. godine do 05.11.2021. godine.
Stavom trećim izreke odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog do potraživanog iznosa.
Protiv navedene presude žali se tuženi zbog svih razloga iz člana 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 – u daljem tekstu: ZPP), s prijedlozima kao u žalbi. Potražuje troškove sastava žalbe u iznosu od 540,00 KM, te troškove takse na žalbu.
U odgovoru na žalbu tuženog, tužitelj je osporio sve žalbene navode, te predložio da se žalba odbije kao neosnovana i prvostepena presuda potvrdi, a tuženi obaveže tužitelju naknaditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 540,00 KM.
Žalba nije osnovana.
Prema podacima spisa i razlozima pobijane presude, proizilazi:
- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Banovićima, broj 127 0 K 061081 19 K 2 od 15.10.2019. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 K 061081 20 Kž 2 od 11.02.2020. godine, optuženi H.K., a u ovoj pravnoj stvari tuženi, oglašen krivim što je dana 23.04.2015. godine, oko 19,30 sati, u Banovići Selu b.b., Općina Banovići, ispred svoje kuće, na lokalnom putu, svjestan da drugog može lako tjelesno ozlijediti, što je i htio, sačekao S.K., te ga otvorenom šakom udario u predjelu lica, te oborivši ga na asfalt, nastavio ga udarati nogama po cijelom tijelu, nanijevši S.K. lake tjelesne ozljede, u vidu nagnječenja kože desnog jagodičnog dijela lica, krvni podliv lijeve strane grudnog koša iznad slabinske lože, krvni podliv prednje strane lijevog koljena i uboj ili natučenje lijeve potkoljenice, dok je oštećeni - tužitelj upućen da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku;
- iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke Tuco Vede od 05.01.2022. godine i dopunskog nalaza od 02.06.2022. godine slijedi: da je tužitelj kritičnog događaja zadobio povrede u vidu natučenje-uboj sa otokom, krvni podlivom i oguljotinom kože na desnom jagodičnom dijelu lica; krvni podliv na lijevoj strani grudnog koša, iznad slabinskog dijela leđa i natučenje-uboj sa otokom u predjelu lijeve potkoljenice, koje pojedinačno i u zbirnom djelovanju, u trenutku nanošenja imaju obilježje lake tjelesne povrede; da je povreda, u predjelu lijevog koljena-natučenje - uboj, sa otokom i krvnim podlivom u predjelu strane lijevog koljena, u trenutku nastanka imala obilježje lake tjelesne povrede, ali je kod oštećenog dovela do trajnog oštećenja funkcije lijevog koljena, u smislu ograničene pokretljivosti lijevog koljenog zgloba prilikom savijanja i opružanja, praćeno bolom i vidljivim otokom; da je navedene povrede tužitelj zadobio višekratnim (najmanje četverokratnim) djelovanjem-udarcima nekog tupo-tvrdog zamahnutog mehaničkog sredstva na desni jagodični predio lica, predio stražnje strane grudnog koša lijevo, predio lijevog koljena i lijeve potkoljenice, pri čemu udarac stisnutom šakom zamahnute ruke na desni jagodični predio lica, te nazuvenim stopalom zamahnute noge na stražnju stranu zida grudnog koša lijevo, predio prednje strane lijevog koljena i predio lijeve potkoljenice, čini podobna sredstva i načine za navedeno povređivanje; da je tužitelj, kao posljedicu povređivanja, trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju jedan dan, srednjeg intenziteta dvadeset dana i slabog intenziteta četrdeset dana, primarni strah-strah jakog intenziteta trajao je koliko i sam događaj, te je nakon toga prešao u zabrinutost za ishod liječenja, što ima karakter sekundarnog straha koji je jakog intenziteta trajao jedan dan, srednjeg intenziteta trideset dana, te slabog intenziteta povremeno, ali trajnog karaktera (PTSP); da je uslijed navedenog povređivanja lijevog koljenog zgloba sa ograničenom pokretljivosti u koljenom zglobu (ograničenim savijanjem i opružanjem potkoljenice), što je praćeno bolom i vidljivim otokom, te razvojem kliničke slike posttraumatskog stresnog poremećaja hroničnog karaktera u vidu straha, nesanice, noćne more, anksioznosti, preplašenosti, kod tužitelja nastupilo umanjenje životne aktivnosti od 15%.
Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak da tuženi za prouzrokovanu štetu, koju je tužitelj pretrpio kritične prilike, odgovara po principu subjektivne odgovornosti – krivice, u smislu odredbe člana 154. stav 1. u vezi sa članom 158. Zakona o obligacionim odnosima (Sl. list SFRJ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Sl. list RBiH br. 2/92, 13/93, 29/93, 13/94, Sl. novine FBIH br. 29/03 i 42/11, u daljem tekstu: ZOO), tim prije što je u parničnom postupku, sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja, vezan pravomoćnom presudom krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim, (član 12 stav 3.ZPP), slijedom čega je tuženi, shodno odredbi člana 200. ZOO, dužan tužitelju naknaditi prouzrokovanu štetu.
Suprotno rezonovanju tuženog u žalbi, ovaj sud je mišljenja da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 8. ZPP, dao pravilnu ocjenu izvedenih dokaza, te kroz razloge svoje odluke savjesno i brižljivo cijenio svaki relevantan dokaz posebno i sve dokaze zajedno, pa tako i sadržinu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, Tuco Vede od 05.01.2022. godine i dopunskog nalaza od 02.06.2022. godine, pa je na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a koje su relevantne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Također, nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi da prvostepeni sud nije cijenio medicinsku dokumentaciju, kao dokaze koji su predloženi kao dokazi na pripremnom ročištu, iz razloga što tuženi zanemaruje da dokazi navedeni u nalazu i mišljenju čine sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke (strana 2. nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke Tuco Vede od 05.01.2022.godine i dopunskog nalaza od 02.06.2022. godine), a koji nalaz i mišljenje je prvostepeni sud pravilno cijenio, tako da prilikom donošenja pobijane presude nije došlo do povrede odredbi člana 8. i 191. stav 4. ZPP, kako se to nastoji predstaviti u žalbi.
Suprotno shvatanju žalbe, prvostepeni sud je s pravom poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke Tuco Vede, nalazeći da je nalaz stručan i objektivan i da je na sve primjedbe vještak dao detaljna i jasna obrazloženja, u kojima ni ovaj sud nije našao nelogičnosti, nedosljednosti ni površnosti, koje bi dovele u osnovanu sumnju tačnost tog nalaza. Osim toga, dokaz vještačenja je izveden po prijedlogu tužitelja (obimu i predmetu vještačenja niti imenu vještaka tuženi se nije protivio-sadržaj zapisnika sa pripremnog ročišta održanog dana 05.11.2021. godine), a radi utvrđenja odnosno razjašnjenja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže sud (član 147. ZPP), pa se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tužioca koji se svode samo na polemisanje sa nalazom i mišljenjem vještaka, budući da je vještak u potpunosti odgovorio postavljenom obimu vještačenja i za svoje mišljenje iznio logično objašnjenje.
Zato, nisu prihvatljivi žalbeni navodi tuženog kojim se dovodi u sumnju nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke Tuco Vede u dijelu navoda da konačan stepen umanjenja životne aktivnosti kod tužitelja iznosi 15 %, i da se isti ogleda u fizičkoj traumi u stepenu od 10%, te u psihičkoj traumi od 5%. Naime, tuženi zanemaruje da je zadatak vještaka medicinske struke Tuco Vede, po dopuni nalaza (sud je, na prijedlog tužene strane, naložio vještaku da sačini dopunski nalaz i mišljenje, radi razjašnjenja nalaza i mišljenja vještaka), između ostalog bio i „da objasni kojom metodom je utvrđen procenat umanjenja životne aktivnosti od 15%“, te da je u dopuni nalaza i mišljenja od 02.06.2022.godine, vještak decidno i jasno odgovorio postavljenom zadatku, te naveo: da su u procjeni umanjenja životne aktivnosti korištene tablice za ocjenu smanjenja životne aktivnosti iz knjige „Sudska medicina i deontaologija", 5. Obnovljeno i dopunjeno izdanje, Medicinska naklada, Zagreb 2018.godina, da se smanjenje životne aktivnosti, odnosno trajne posljedice neke ozljede iskazuju brojem, u obliku postotka u rasponu od 0 do 100%, da u situacijama trajnog oštećenja funkcije nekog dijela tijela ili organa u medicinskoj struci ne postoje općeprihvaćeni medicinski kriteriji u određivanju postotka umanjenja opšte životne aktivnosti, da su kao rezultat takvog stanja sačinjene tablice smanjenja opšte životne aktivnosti, kod različitih vrsta povreda i stanja, da utvrđeni procenti, za posljedice određenih povreda i stanja, nisu egzaktni, već su temeljeni na iskustvu medicinskih stručnjaka i stalnih sudskih vještaka, da utvrđeni ukupan procent umanjenja životne aktivnosti, kao rezultat više ozljeda i stanja, nije jednostavno njihov matematički zbroj, da vještaci mogu prikazati svaki pojedini postotak smanjenja životne aktivnosti i zatim ih na osnovu iskustva objediniti i prikazati kao realni ukupni postotak smanjenja životne aktivnosti te da je kod zbrajanja postotaka umanjenja životne aktivnosti a za posljedice različiti stanja i povreda, posljedica njihovog kumulativnog opšte nepovoljnog djelovanja na stanje životne aktivnosti uvijek veća nego kada se radi o pojedinačnoj procjeni posljedice stanja povrede. U konkretnom slučaju, kod tužitelja je uslijed povređivanja lijevog koljenog zgloba sa posljedičnom ograničenom pokretljivosti u koljenom zglobu (ograničenim savijanjem i opružanjem potkoljenice, fleksije i ekstenzije u koljenom zglobu), praćeno bolom i vidljivim otokom, te razvojem kliničke slike posttraumatskog stresnog poremećaja hroničnog karaktera u vidu straha, nesanice, noćne more, anksioznost, preplašenost (PTSP) nastupilo umanjenje opšte životne aktivnosti za 15 % (petnaest procenata), kao kumulativna procjena za dva različita stanja posljedice oštećenja zdravlja.
Nadalje, vještak u nalazu i mišljenju navodi: da u konkretnom slučaju, kod pojedinačnog iskazivanja, povreda lijevog koljena sa posljedicama povređivanja u vidu umanjene pokretljivosti (ograničeno savijanje i opružanje u koljenom zglobu, fleksija i ekstenzija), te labavost koljena uz otok i bol, je dominantna i teža posljedica povređivanja i kao takva nosi 10% umanjenja životne aktivnosti; da posljedica rasklimanosti koljena može nastati kao rezultat traume - povrede koljena; da se već u nalazu ortopeda od 27.04.2015. g. navodi da se tužitelj žali na bol u predjelu lijevog koljena, da lokalno postoji palpatorna bolnost u predjelu koljena sa prednje strane uz otok, podliv, balotman (rasklimanost - izljev u koljenu), otok potkoljenice, da pacijent hoda uz šepanje, oslonac ne može izvesti, da postoj RTG sumnja na prelomnu pukotinu u predjelu kondila butne kosti, koja se ne vidi na ponovljenom snimku te da se navodi dijagnoza stanja koja glasi- stanje nakon nagnječena lijevog koljena od prije 4 dana, dok se iz terapije koju je ordinirao ortoped vidi da je, između ostaloga, Kukić Salihu postavljen tutor gips imobilizacija na lijevu nogu-koljeni zglob, te da mu je predložen fizikalni tretman po skidanju gips imobilizacije, što nedvojbeno ukazuje da je kod istoga nastupilo oštećenje građe i funkcije lijevog koljenog zgloba; da je prilikom pregleda tužitelja, 23.12.2021.godine, vještak utvrdio da desni koljeni zglob nije imao znakove rasklimanosti, nego je više bio ukočen iz razloga što je imenovani imao moždani udar koji je za posljedicu doveo do djelimične oduzetosti desne strane tijela (ruke i noge), dok je lijevi koljeni zglob bio blago oštećen i okom vidljivo većeg obima od desnoga te da se pri pregledu tužitelj žalio na bol u lijevoj nozi u predjelu koljena, da je neposrednim pregledom vještak utvrdio blagi otok lijevog koljena i ograničenu pokretljivost u smislu savijanja i opružanja u koljenom zglobu, te dojam razlavabljenosti u koljenom zglobu, bolnost na palpaciju i kretnje u zglobu, a da je oštećeni prilikom pregleda naveo da bol u lijevom koljenu ima od događaja 23.04.2015 g. kada je zadobio udarac u lijevo koljeno.
Ne stoje ni navodi tuženog da kod tužitelja ne postoji kontinuitet liječenja simptoma nastalih u vezi sa povredom u smislu pretrpljenog straha. Naime iz izjašnjenja vještaka Tuco Vede, sa ročišta za glavnu raspravu od 15.04.2022. i 03.04.2023.godine, slijedi da kontinuitet psihijatrijskog liječenja postoji te da se može vidjeti i iz medicinske dokumentacije, koja praktično postoji od 24.04.2015. godine, odnosno dan nakon događaja (prvi nalaz psihijatra UKC Tuzla od 24.04.2015. godine). Dalje, navodi da se oštećeni u kontinuitetu žali (u nalazu psihologa od 21.07.2015. godine, nalazu neuropsihijatra od 21.05.2015. godine, 22.07.2015., 11.09. i 06.11.2019. godine, 10.06. i 02.11.2021. godine) na identične kliničke simptome u smislu da je uznemiren, da mu se štetni događaj, odnosno slike događaja često vraćaju, da ima strah, da teško može zaspati i da je u vezi s tim imenovanom propisana odgovarajuća psihijatrijska terapija, te da sve ovo nema veze sa moždanim udarom kojeg je tužitelj imao u februaru 2016. godine. Nadalje, vještak je izjavio da postoji objektivan kontinuitet i simptoma i posjeta neuropsihijatru, te da se kontinuite nastavlja i u 2021. godini, zbog čega se on javlja ponovo neuropsihijatru, navodeći iste simptome, za koje dobiva i terapiju, da vještak ne zna tačno kada je kod tužitelja ustanovljena hronificiranaforma, PTSP, ali sa stručnog medicinskog aspekta, imajući u vidu psihijatrijske, kliničke simptome u smislu straha, uznemirenosti, gubitka sna zbog tog straha, vraćanja slika predmetnog događaja, koje u kontinuitetu traje dugi vremenski period i ne reaguju na propisanu terapiju u smislu da ti simptomi zauvijek prestanu, sve zajedno predstavlja hroničnu formu, što znači da će do kraja života sa velikom vjerovatnoćom imati povremeno javljanje tih simptoma, a što u konačnici i dovodi do umanjenja životne aktivnosti u procentu od 5%. Vještak je naveo i da iste ovakve simptome oštećeni nije imao registrovane prije štetnog događaja u zdravstvenom kartonu.
Slijedom navedenog, nisu prihvatljivi navodi žalbe, da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 8. ZPP kada medicinske nalaze, koji su predloženi na pripremnom ročištu (od 24.04.2015., 21.05.2015., 22.07.2015., 11.09.2019., 06.11.2019., 10.06.2021. i 02.11.2021. godine), nije cijenio u vezi sa nalazom i mišljenjem te dopunom nalaza i mišljenja Tuco Vede, iz razloga što su isti sadržani u nalazu vještak medicinske struke, kao i zdravstveni karton tužitelja, te je sadržaj i značaj tih dokaza vještak iznio u svom nalazu i mišljenju i njegovoj dopuni, a sve to je dodatno pojasnio na nastavcima ročišta za glavnu raspravu. Imajući u vidu razloge koje je iznio vještak, koji su u cijelosti logični i u kojima nema apsolutno nikakve proizvoljnosti, jasno je da je pogrešna ocjena tuženog o značaju tih dokaza za njegove tvrdnje. Pa kako je vještak kao stručno lice detaljno analizirao medicinsku dokumentaciju, pravilno je postupio i prvostepeni sud kada u obrazloženju odluke nije posebno izlagao ocjenu tih materijalnih dokaza.
Nadalje, polazeći od datih izjašnjenja vještaka medicinske struke Tuco Vede sa ročišta za glavnu raspravu od 15.04.2022. i 03.04.2023.godine, opširni navodi žalbe kojim se pokušava dovesti u sumnju nalaz i mišljenje vještaka navodima da se vještak nije mogao izjasniti u čemu se ogleda umanjenje životne aktivnosti kod tužitelja i da korištena i dostupna medicinska dokumentacija sačinjena od strane psihijatra, a na osnovu koje je vještak utvrdio stepen umanjenja životne aktivnosti, nije sačinjena na temelju anamneze tužitelja, već iskaza njegove supruge i sina, se ukazuju u cijelosti neprihvatljivim. Ovo iz razloga što vještak, prilikom pregleda tužitelja 23.12.2021.godine, ne navodi da sa tužiteljem nije izvršio komunikaciju već navodi da se kontakt teže uspostavlja, da tužitelj ne drži misaoni tok u razgovoru, da je dezorijentiran u vremenu i prostoru, da se žali na nesanicu, strah, noćne more, koje datiraju od preživjelog događaja, od 23.04.2015 g, te da se žali na bol u lijevoj nozi u predjelu koljena, koji ima od događaja 23.04.2015 g. kada je zadobio udarac u lijevo koljeno.
Navode žalbe, da je vještak procenat umanjenja životne aktivnosti za fizičku traumu (povredu koljena) odredio na način da je ozlijeđenu nogu tužitelja komparirao sa zdravom nogom, iako, ispostavit će se, tužitelj nema zdravu nogu, zbog nastalih zdravstvenih komplikacija i oboljenja, nisu prihvatljivi. Ovo stoga što vještak u svom izjašnjenju, na ročištu od 03.04.2023.godine, navodi da je umanjenje životne aktivnosti, koje se odnosi na povrede, cijenio kao da je tužitelj zdrava osoba, jer da je uvidom u zdravstveni karton utvrđeno, da isti nije do događaja 23.04.2015. godine imao bilo kakve smetnje, niti traume lijevog koljenog zgloba, pa se sve naprijed navedene tegobe u funkcionalnom smislu lijevog koljenog zgloba objektivno medicinski dovode u vezu sa predmetnim štetnim događajem. Pri navedenom, vještak u oba svoja nalaza decidno navodi da moždani udar kojeg je imenovani prema medicinskoj dokumentaciji imao u drugom mjesecu 2016 g. kao i posljedice koje su proistekle iz moždanog udara (djelimična oduzetost desne polovine tijela, znatno otežana pokretljivost desne ruke i desne noge, smetnje sa govorom, oštećenje sluha i vida) sudsko-medicinski objektivno nisu i ne mogu se dovesti u vezu sa povredama koje je imenovani zadobio u predmetnom, štetnom događaju od 23.04.2015 godine.
Nisu prihvatljivi ni navodi žalbe da je kod datih nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke te njegovih izjašnjenja na raspravni zapisnik bilo mjesta da se odredi vještačenje po drugom vještaku medicinske struke. Naime, tuženi zanemaruje da nije imao primjedbi na obim i predmet vještačenja, niti ime vještaka, da je upravo po prijedlogu tuženog osnovni nalaz i mišljenje vraćen na dopunu, da je vještak u dopuni nalaza i mišljenja te u svom izjašnjenju na ročištu za glavnu raspravu od 03.04.2023.godine na sve primjedbe i pitanja punomoćnika tuženog dao jasne, konkretne i logične odgovore u kojima ni ovaj sud nije našao nelogičnosti, nedosljednosti ni površnosti, koje bi dovele u osnovanu sumnju tačnost tog nalaza. Činjenica, da tuženi nije zadovoljan sa odgovorima i zaključcima vještaka iznesenim u nalazu i mišljenju, ne znači da su ispunjeni uslovi iz člana 155. stav 3. ZPP da se odredi drugi vještak sa istim obimom i predmetom vještačenja.
Kako se posebnim žalbenim prigovorima ne osporava pravilnost utvrđenja prvostepenog suda da je tužitelj u vezi sa štetnim događajem zadobio natučenje-uboj sa otokom, krvni podlivom i oguljotinom kože na desnom jagodičnom dijelu lica; krvni podliv na lijevoj strani grudnog koša, iznad slabinskog dijela leđa i natučenje-uboj sa otokom u predjelu lijeve potkoljenice, koje su povrede pojedinačno i u zbirnom djelovanju u trenutku nanošenja imale obilježje lake tjelesne povrede, niti se dovodi u sumnju visina dosuđene nematerijalne štete tužitelju (za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah), to je po ocjeni ovog suda, naknada nematerijalne štete za sve vidove zasnovana na pravilnoj primjeni odredbe člana 200. ZOO i važećih kriterija sudske prakse, jer okolnosti konkretnog slučaja, dužina trajanja i intenzitet istih kod tužitelja, opravdavaju dosuđene pravične novčane naknade, slijedom čega se i suprotni žalbeni navodi u cijelosti ukazuju neosnovanim. Ovo tim prije, što tuženi tek u završnom izlaganju - zapisnik od 03.04.2023.godine ističe da „ Zakon o obligacionim odnosima prihvata isključivo subjektivni koncept nematerijalne štete, gdje je bitna posljedica, odnosno manifestacija iste u osobnoj, subjektivnoj sferi oštećenog“, a što je u suprotnosti sa odredbom člana 99 stav 1. tačka 6. ZPP koja propisuje da se u završnom izlaganju samo rezimiraju pravni i činjenični aspekti predmeta, odnosno da u završnom izlaganju treba rezimirati i podvući, ono što je već izneseno tokom rasprave, te iz rezultata raspravljanja izvući određene zaključke, a ne iznositi sasvim nove navode.
Nisu tačni navodi žalbe da prvostepeni sud nije posebno cijenio provedene dokaze - iskaze N.B. i J.S., kada iz obrazloženja presude slijedi da je iskaze svjedoka N.B. i J.S. sud cijenio, ali nije posebno obrazlagao jer nisu očevici događaja, nego su, kao ovlaštena službena lica, postupali po prijavi. Osim toga, tuženi zanemaruje i da shodno odredbi člana 191. stav 4. ZPP-a sud u obrazloženju odluke iznosi ocjenu izvedenih dokaza iz kojih je utvrđivao činjenice od značaja za pobijanu odluku, a ovi svjedoci u svojim iskazima nisu iznijeli nikakva lična zapažanja u vezi sa štetnim događajem, jer ih, kako su to naveli, i nemaju.
Pravilno prvostepeni sud nije prihvatio prijedlog punomoćnika tuženog za odgodu ročišta jer punomoćnik tuženog nije ukazao na postojanje opravdanih razloga za spriječenost za pristup na ročište zakazano za 08.07.2024. godine. Naime, iz stanja spisa slijedi da je punomoćnik tuženog advokat Ševkija Šehić podneskom, kojim je zaprimljen od strane prvostepenog suda 05.07.2024. godine (petak), tražio odgodu ročišta zakazanog za 08.07.2024. godine (ponedeljak) sa početkom u 08,30 sati, navodeći da ima zakazan glavni pretres pred Općinskim sudom u Sarajevu za isti dan u 12,00 sati (dostavljajući kao prilog poziv Općinskog suda u Sarajevu od 18.06.2024. godine), te da ima zakazanu sjednicu vijeća u drugostepenom krivičnom postupku, za isti dan u 08 i 45 sati (dostavljajući poziv od 26.06.2024. godine). Kako je termin održavanja ročišta u ovom postupku određen usaglašavanjem termina između suda, punomoćnika stranaka i vještaka, dana 28.05.2024. godine, dok su pozivi Općinskog suda u Sarajevu i Kantonalnog suda u Tuzli datirani kasnije odnosno 18.06.204. godine i 26.06.2024. godine, te kako je u pozivu Kantonalnog suda u Tuzli navedeno da nedolazak stranaka na sjednicu vijeća u drugostepenom krivičnom postupku ne sprečava održavanje iste, te imajući u vidu da je u konkretnom predmetu kao punomoćnik angažovan i Šeho Šehić advokat iz Živinica, to je i procjeni ovoga suda pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio prijedlog punomoćnika tuženog za odgodu ročišta za glavnu raspravu zakazanog za dan 08.07.2024. godine, slijedom čega se i suprotni navodi žalbe ukazuju neprihvatljivim.
Suprotno rezonovanju tuženog, pravilno je prvostepeni sud raspravio istaknuti prigovor zastare. Naime, iz razloga prvostepenog suda proizilazi da je prvostepeni sud, nalazeći da je došlo do prekida toka zastare prijavljivanjem potraživanja u krivičnom postupku, koji je završen presudom Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 K 061081 19 K 2, od 15.10.2019. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 K 061081 20 Kž 2 od 11.02.2020. godine, i kojom je tužitelj kao oštećeni, sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu, te dalje nalazeći da je zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, postavljen na pripremnom ročištu od 05.11.2021. godine, pozivom na odredbu člana 376. stav 1., 388. i 392. stav 3. ZOO, cijenio neosnovanim prigovor tuženog da je potraživanje ovog vida štete zastarjelo.
Iz stanja spisa slijedi: da je tuženi svoje osporavanje i isticanje prigovora zastare u prvostepenom postupku temeljio na navodima da je potraživanje tužitelja zastarjelo shodno članu 377. ZOO, da je protiv tuženog vođen krivični postupak radi učinjenja krivičnog djela iz člana 173. Krivičnog zakona F BiH - Lahka tjelesna ozljeda, za koju je rok zastarjelosti određen u periodu od 3 godine (član 15. stav 1. tačka f) Krivičnog zakona F BiH), da je isti rok zastarjelosti predviđen i po odredbama člana 376. ZOO i Krivičnog zakona F BiH, radi čega nema mjesta primjeni privilegovanog roka iz člana 377. ZOO, da je tužitelju šteta nanesena dana 23.04.2015godine, a tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete radi postojanja duševnih patnji zbog umanjenja životne aktivnosti postavljen je na ročištu dana 05.11.2021. godine, dakle nakon proteka više od 6 godina, sijedom čega je nastupila zastara potraživanja, jer je protekao i subjektivni i objektivni rok zastarjelosti potraživanja predviđen članom 376. ZOO (sadržaj zapisnika sa pripremnog ročišta od 05.11.2021. godine i sadržaj zapisnika od 03.04.2023. godine).
Slijedom navedenog, a kako iz stanja spisa slijedi da se štetni događaj desio 23.04.2015. godine, da je optužnica Kantonalnog tužilaštva TK broj T03 0 KT 0051690 15, a zbog krivičnog djela laka tjelesna povreda, protiv tuženog podignuta dana 24.11.2015. godine, kako je presudom Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 K 061081 19 K 2, od 15.10.2019. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 K 061081 20 Kž 2 od 11.02.2020. godine, a na osnovu odredbe člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH, oštećeni – tužitelj sa ostvarivanjem imovinsko pravnog zahtjeva upućen na parnicu, to je na tuženom bio teret dokazivanja činjenica da tužitelj u krivičnom postupku nije prijavio svoje potraživanje odnosno da je prijavio nakon proteka rokova predviđenih za zastaru potraživanja naknade štete, što tuženi odgovarajućim dokazima nije učinio, slijedom čega snosi i posljedice donošenja odluke na njegovu štetu. Zato se, ni žalbenim navodima, da nije utvrđeno kada je tužitelj prijavio predmetno potraživanje u krivičnom postupku, ne može dovesti u sumnju pravilnost raspravljenog prigovora zastare od strane prvostepenog suda, a kako to žalba nastoji predstaviti.
Slijedom navedenog, kako ne stoje razlozi žalbe, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe člana 226. i člana 235. tačka 2. ZPP žalbu tuženog odbiti i prvostepenu presudu u stavu prvom izreke, potvrditi. U stavu drugom i trećem izreke prvostepena presuda je kao neožalbena ostala neizmijenjena (član 221. ZPP).
Kako tuženi nije uspio sa žalbom i kako odgovor na žalbu tužitelja ne predstavlja nužan trošak, ovaj sud je, primjenom odredbe člana 397. stav 1., u vezi sa članom 386. stav 1. i članom 387. ZPP, odbio zahtjev tužitelja i tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka, zbog čega je o troškovima žalbenog postupka odlučeno kao u stavu drugom izreke ove presude.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Verica Jović, s.r.