Bosna i Hercegovina
Federacija Bosne i Hercegovine
TUZLANSKI KANTON
KANTONALNI SUD U TUZLI
Broj: 127 0 Rs 079652 24 Rsž
Tuzla, 04.03.2025. godine
Kantonalni sud u Tuzli, u vijeću sastavljenom od sudija Mihaele Jovanović kao predsjednika vijeća, Asje Razić i Ivane Mott - Bašić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.M. iz B., …, zastupan po punomoćniku Majdi Salkanović Aljić, advokatu iz Živinica, ulica Maršala Tita broj 2, protiv tuženog Rudnici mrkog uglja „Banovići“ d.d. Banovići, ulica Armije BiH broj 52, zastupan po punomoćniku S.N., uposleniku tuženog, radi isplate naknade plaće i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, vrijednost spora 300,00 KM, odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Banovićima broj: 127 0 Rs 079652 23 Rs od 08.01.2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 04.03.2025. godine, donio je sljedeću
P R E S U D U
Žalba se odbija i prvostepena presuda potvrđuje u dosuđujućem dijelu, sadržanom u stavu prvom, drugom i četvrtom izreke.
O b r a z l o ž e n j e
Stavom prvim izreke prvostepene presude obavezan je tuženi da tužitelju na ime naknade plaće zbog manje plaće na drugom radnom mjestu isplati ukupno 145,03 KM i to za:
Stavom drugim izreke prvostepene presude obavezan je tuženi da u korist tužitelja, Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, izvrši uplatu manje uplaćenih doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u ukupnom iznosu od 48,34 KM i to za:
Stavom trećim izreke prvostepene presude odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate preko dosuđenog perioda.
Stavom četvrtim izreke prvostepene presude obavezan je tuženi da tužitelju naknadi troškova postupka u iznosu od 507,39 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenje presude, pa do isplate, u roku do 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Protiv navedene presude žali se tuženi zbog povrede odredba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te iz razloga iznesenih u žalbi predlaže da se žalba uvaži, prvostepena presuda ukine i predmet vrati ili se u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave pred drugostepenim sudom, ta presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan, a tužitelj obaveže da tuženom naknadi prouzrokovane mu troškove, ili da se ta presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Ispitujući prvostepenu presudu sukladno članu 221. Zakona o parničnom postupku (skraćeno: ZPP) ovaj sud je našao da žalba tuženog nije osnovana iz sljedećih razloga:
Iz sadržine izvedenih dokaza i iznesenog utvrđenja prvostepenog suda u relevantnom slijedi :
- da je tužitelj, kao zaposlenik tuženog, bio raspoređen na poslove I kopača na održavanju jamskih prostorija i provjetravanju,
- da je Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje - Mostar, Kantonalna administrativna služba Tuzla, broj: FZ6/2/1-35-2-313527-3/16 od 12.12.2017. godine tužitelju, kao invalidu II kategorije invalidnosti, priznato pravo na raspoređivanje - pravo na zaposlenje za drugi odgovarajući posao koji ne iziskuje rad jami, težak fizički rad, te mu je ujedno tim rješenjem priznato i pravo na odgovarajuću naknadu plaće počev od 04.09.2017. godine,
- da je nakon donošenja navedenog rješenja tužitelj raspoređen na poslove rukovaoca ventilatora po osnovu zaključenog Ugovora o radu broj: 4529/22 od 09.03.2022. godine i Ugovora o radu broj: 5990/18 od 16.04.2018. godine,
- da je Rješenjem o visini naknade plaće zbog manje plaće na drugom radnom mjestu broj: 5412/21 od 26.03.2021. godine tuženi odredio tužitelju visinu naknade plaće na drugom radnom mjestu za 2020. godinu u visini utvrđene prosječne satnice od 7,95 KM, a koja utvrđena satnica je ujedno određena i kao akontacija naknade za 2021. godinu,
- da je novim Rješenjem o visini naknade plaće zbog manje plaće na drugom radnom mjestu broj: 4529/22 od 09.03.2022. godine tuženi odredio tužitelju polaznu satnicu od 7,63 KM za obračun naknade plaće u 2022. godini.
Takođe, iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Emira Nuhanovića proizlazi da je vještak izradio dvije varijante obračuna naknade, te da je na strani 5 tog nalaza kao I varijantu označio obračun pripadajuće naknade kada u periodu od 28.06.2012. godine do 01.03.2018. godine (datum stupanja na snagu novog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH – skraćeno: novi Zakon o PIO) nije vršena valorizacija, dok je kao II varijantu označio obračun pripadajuće naknade po vršenoj valorizaciji plaće za cijeli period počev od godine koja prethodi godini nastanka invalidnosti, pri čemu je za obje ove varijante kao osnovicu za valorizaciju plaće uzeo prosječnu plaću, bez bolovanja, u iznosu od 1.162,40 KM, a koju je tužitelj ostvario u 2016 godini, kao godini koja je prethodila godini u kojoj je tužitelju utvrđena invalidnost, te koeficijente valorizacije koje mu je dostavio tuženi, pa je za utuženi period od 17.02.2020. godine do 30.09.2023. godine u I varijanti iskazao manje isplaćenu naknadu tužitelju u ukupnom iznosu od 145,03 KM, a ujedno i više isplaćenu naknadu tužitelju u ukupnom iznosu od 6.108,64 KM, što po izvršenom prebijanju čini iznos više isplaćene naknade od 5.963,61 KM, dok je u II varijanti, za navedeni utuženi period, iskazao manje isplaćenu naknadu tužitelju u ukupnom iznosu od 1.116,56 KM, a ujedno i ukupni iznos više isplaćene naknade tužitelju od 1.421,19 KM, što po izvršenom prebijanju čini iznos više isplaćene naknade od 304,63 KM.
Stoga, kako je tužitelj konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev zasnovao na datoj I varijanti nalaza vještaka, pobliže prikazanoj u Pregledu obračuna razlike manje i više isplaćene naknade za tužitelja u periodu od 12.02.2020. godine do 30.09.2023. godine u sačinjenoj Tabeli 4., tako da je za utuženi period potraživao manje isplaćenu mu naknadu plaće u ukupnom iznosu od 145,03 KM, a koja se ticala manje mu isplaćene naknade i to za period od 17.02.2020. godine do 28.02.2020. godine u iznosu od 88,44 KM, za februar 2021. godine u iznosu od 20,79 KM i za februar 2023. godine u iznosu od 35,80 KM, te je ujedno za ove iznose potraživao i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u ukupnom iznosu od 48,34 KM i to za februar 2020. godine u iznosu od 29,48 KM, za februar 2021. godine u iznosu od 6,93 KM i za februar 2023. godine u iznosu od 11,93 KM, to se kod navedenog činjeničnog utvrđenja i donesena odluka prvostepenog suda o usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja zasniva na pravilnoj primjeni relevantnih odredbi novog Zakona o PIO, kao odredbi materijalnog prava.
Naime, odredbom člana 52. stav 1. tačka c) novog Zakona o PIO propisano je da osiguranik kod kojeg je utvrđena promijenjena radna sposobnost ima pravo i na novčanu naknadu u vezi sa promijenjenom radnom sposobnošću, a koje pravo, prema stavu 2. ovog člana, osiguraniku obezbjeđuje poslodavac kod koga je radio u vrijeme nastanka invalidnosti, dok je članom 56. stav 1. istog zakona propisano da je osnovica za određivanje naknade plaće (osnovica naknade) prosječna neto plaća koju je osiguranik ostvario u godini koja prethodi godini nastanka invalidnosti, valorizacijom dovedena na nivo plaća za mjesec za koji se isplaćuje naknada, te je stavom 2. propisano da se valorizacija u skladu sa stavom (1) ovog člana vrši tako što se prosječna neto plaća koju je osiguranik ostvario u godini koja prethodi godini nastanka invalidnosti usklađuje sa kretanjem prosječne neto plaće svih zaposlenih kod poslodavca i dovodi na nivo plaća za mjesec za koji se isplaćuje naknada.
Obzirom na ovakvu regulativu odredbe člana 54. novog zakona o PIO, pravilnim se pokazuje izneseni stav prvostepenog suda da u osnovicu za određivanje naknade plaće, a koju čini prosječna neto plaća ostvarena u godini koja prethodi nastanku invalidnosti, ne ulazi i naknada plaće ostvarena po osnovu privremene spriječenosti za rad (bolovanja), pa se s tim u vezi pravilnom pokazuje i data ocjena prvostepenog suda o neosnovanosti prigovora tuženog da je vještak pri obračunu osnovice naknade trebao koristiti i sate provedene na bolovanju.
Ne može se prihvatiti osnovanim ni žalbeno ustrajavanje tuženog na tvrdnji da se za utuženi period ukupno utvrđeni iznos manje isplaćene naknade tužitelju trebao kompenzirati sa ukupno utvrđenim iznosom više isplaćene naknade tužitelju, te da je zbog dobijene pozitivne razlike u korist tužitelja po tom izvršenom kompenziranju i tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti, jer se kod datog izjašnjenja vještaka ekonomske struke na strani 4 pisanog nalaza da je regulativom člana 56. novog Zakona o PIO uvedena obaveza tekućeg usklađivanja na način da se osnovica usklađuje (valorizuje) u toku godine s kretanjem prosječne neto plaće svih zaposlenika kod poslodavca i dovodi na nivo plaće za mjesec za koji se isplaćuje naknada, pravilnim pokazuje i izneseni stav prvostepenog suda da se nakon stupanja na snagu novog Zakona o PIO ne može vršiti prebijanje odnosno kompenziranje utvrđenih negativnih razlika naknade plaće sa utvrđenim pozitivnim razlikama isplaćene naknade plaće u pojedinim mjesecima, odnosno prebijanje razlike manje i više isplaćenih naknada po mjesečnim iznosima. Stoga, na drugačiji stav ne može biti od utjecaja ni žalbeno pozivanje tuženog na presudu Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 048663 18 Gž od 13.02.2019. godine, jer se ta presuda tiče zahtjeva za isplatu naknade zbog manje plaće na odgovarajućem poslu za period prije stupanja na snagu novog Zakona o PIO, dakle za period kada je na snazi bio raniji Zakon o PIO koji je odredbom člana 78. stav 1. na drugačiji način regulisao određivanje te naknade i to tako da se ta naknada plaće određuje se u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je osiguranik ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost i prosječne mjesečne plaće koju on ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen odnosno zaposlen, a koja regulative je opravdavala i izneseni zaključak u toj drugostepenoj presudi da se pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu tužitelja nisu mogle uzeti u obzir samo iskazane negativne razlike u pojedinim mjesecima, već su se morale uzeti u obzir i iskazane pozitivne razlike u korist tuženog, a za koje pozitivne razlike tuženi, i nije morao isticati prigovor prebijanja.
Zato se iz navedenih razloga i donesena odluka o obavezi tuženog da tužitelju na ime naknade plaće zbog manje plaće na drugom radnom mjestu isplati ukupan iznos od 145,03 KM, sadržana u stavu prvom izreke ožalbene presude, zasniva na pravilnoj primjeni odredbi člana 52. stav 1. tačka c) i člana 56. novog Zakona o PIO, te se s tim u vezi i donesena odluka o obavezi tuženog da u korist tužitelja, Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, izvrši uplatu manje uplaćenih doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u ukupnom iznosu od 48,34 KM, sadržana u stavu drugom izreke, zasniva na pravilnoj primjeni odredbi člana 5., člana 6., člana 9., člana 10. i člana 11. Zakona o doprinosima FBiH, te odredbi novog Zakon o PIO, pa se slijedom toga i donesena odluka o obavezi tuženog da tužitelju naknadi troškova postupka u iznosu od 507,39 KM, sadržana u stavu četvrtom izreke, zasniva na pravilnoj primjeni odredbe člana 386. stav 2. ZPP.
Radi toga valjalo je žalbu tuženog odbiti i primjenom odredbe člana 226. ZPP prvostepenu potvrditi u dosuđujućem dijelu, sadržanom u stavu prvom, drugom i četvrtom izreke, dok je za neožalbeni odbijajući dio, sadržan u stavu trećem izreke, prvostepenu presudu valjalo ostaviti neizmijenjenom sukladno članu 221. ZPP.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Mihaela Jovanović,s.r.